*MENHEDŽ AROGANCIJE* ✍️ hfz. dr. Amir Smajić U posljednjih dvadesetak godina bavio sam se proučavanjem biografija islamskih učenjaka, s posebnim naglaskom na istaknutu ulemu današnjice, poput šejhova Muhammeda b. Ibrahima Ālu Šejha, Muhammeda el-Emina eš-Šinkitija, Ibn Baza, Ibn Usejmina, Albanija, Ibn Džibrina i mnogih drugih. Pored onih koji su preselili na ahiret, interesovao sam se i za mnoge još žive učenjake, koji su svjedoci vremena i okolnosti u kojima živimo. Slušao sam njihova predavanja – bilo uživo ili putem audio snimaka – i, koliko mi je bilo moguće, istraživao i najsitnije detalje iz njihovih života. Uzmimo da je to bio hobi i ništa drugo. Moja braća studenti, s kojima sam se družio, mogli su čuti mnoge zanimljive informacije o ulemi, koje bih ponekad spominjao na našim okupljanjima. No, zašto ovo spominjem? Ne da bih sebe istakao u pozitivnom kontekstu – daleko od toga – već želim zapisati svoje svjedočenje, a Uzvišeni Allah će nas sve pitati. Svjedočim da nikoga od njih nisam upoznao, niti sam o njima čitao ili slušao, kao arogantne i konfliktne ličnosti. Među njima je bilo i blagih i strožih, ali nikada nisam primijetio da se ijedan od njih ismijavao s drugim šejhovima ili daijama, niti da je pretjerano potencirao priče o „skretanju u menhedžu“ ili „popuštanju u vjeri“. Oni su bili i ostali svjetiljke koje sijaju znanjem Objave i, uz milost i mudrost, odgajali su i odgajaju naraštaje – daleko od umišljenosti, zanesenosti i svojatanja Pravog puta sebi i svojim sljedbenicima. To je, zapravo, plod ispravnog spoja između korisnog znanja i dobrih djela – odnosno odgoja. Istina je, oni su slijedili Pravi put i u tome su bili ustrajni i postojani. To je i ono čemu mi pozivamo – bez popuštanja, ali i bez pretjerivanja – i u vezi s tim ne pravimo kompromise ni sa kim. Međutim, bojim se da će pretjerano, arogantno insistiranje na pričama o „popuštanju“ i „skretanju u menhedžu“ s vremenom dovesti do stvaranja novog pokreta – svojevrsnog izroda u da'vi. Kroz njihovo rešeto neće proći ne samo Ibn Baz i Ibn Usejmin, već ni Ibn Tejmijje, Muhammed b. Abdulvehhab, pa ni imami Ahmed i Buhari, pa čak ni mnogi ashabi i tabi‘ini. Njihove biografije ispunjene su odmjerenim postupcima koje će neki nazivati „mudrovanjem“ ili „popuštanjem“, a u stvarnosti je riječ o lijepom ahlaku, promišljenom vaganju između dvije štete ili ispravnoj šerijatskoj politici. Vidimo da se mnogi od onih koji se pozivaju na poznate šejhove oslanjaju na njih samo u jednom, uskom segmentu, dok istovremeno zanemaruju drugi dio njihovog života i na koji način bi se ophodili sa greškama drugih i anomalijama u društvu.. Uzet ću za primjer šejhove Ibn Baza i Ibn Usejmina, Allah im se smilovao, čije su biografije ispunjene primjerima onoga što bi neki nazvali „mudrovanjem“, „popuštanjem“ ili „skretanjem s menhedža“. Kada im se navedu ti primjeri, kako bi imami ehli-sunneta postupali u sličnim situacijama, opravdavaju to činjenicom da je to bio njihov idžtihad i da su djelovali u specifičnim okolnostima. Međutim, kada iste ili slične stvari uradi neko od današnjih daija ili njihovih kolega, odmah se provlače kroz rešeto i na osnovu toga im se određuje mjesto na „skali menhedža“. Tačno je da postoje oni koji popuštaju, prilagođavaju se ili dodvoravaju drugima, a da to nije opravdano s aspekta Šerijata. No, takve pojave su realnost i često proizlaze iz ljudske slabosti i treba ih adekvatno liječiti, koliko je moguće. Svakako, slabost nije opravdanje, ali kada bismo analizirali privatne živote mnogih koji drugima prebacuju „popuštanje u menhedžu“, vidjeli bismo da su i sami popustili – možda čak i u mnogo krupnijim pitanjima od onih za koja javno kritikuju druge. U bračnim odnosima, međuljudskom ophođenju, trgovini, gibetu i nemimetu, te zadiranju u tuđe nijjete, malo ko spominje „ispravni menhedž“. Zapravo, govor o menhedžu često se svodi samo na stepen žestine u odnosu prema novotarijama i novotarima, kao da je sva vjera svedena na to. Ne treba biti naročito pronicljiv da bi se shvatilo da se insistiranje na „popuštanju u menhedžu“ nerijetko koristi kao sredstvo za rješavanje ličnih nesuglasica, odmjeravanje intelektualnih snaga, sticanje publiciteta, uzdizanje nad drugima i ostvarivanje liderskih ambicija. Postavlja se pitanje, od koga su preuzeli takav nastup i aroganciju? Od šejhova to nismo naučili i nismo ih kao takve upoznali. Govor daije treba biti protkan milošću i mudrošću, daleko od arogancije i ismijavanja drugih. Naš Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, nije bio arogantan niti oštrog i prgavog jezika. Nije volio vrijeđanje niti ruganje drugima. Bio je krajnje obazriv, svakome bi davao njegovo pravo i uzimao u obzir kontekst, stanje i okolnosti. Takvi su i naši šejhovi, da ih Allah sačuva i pomogne na hajru! Zato se vratimo njegovom, sallallahu alejhi ve sellem, sunnetu – potpuno i nepristrasno. Ne samo kada su u pitanju dizanje ruku u namazu, brada, nikab, izgovaranje „amin“ naglas i slična pitanja, već uzmimo njegov cjelokupni život, njegovo ponašanje i ophođenje u različitim situacijama – kao naš uzor.