... u petak mi stiže poruka. Nije od šejha, ni profesora, ni neke velike ličnosti. Ne. Poruka nosi ime dječaka – devet godina. Najmlađi među onima koji me zovu učiteljem. Pisao je uz pomoć roditelja, ali riječ… ton… ona toplina što izbije između redova – to je bilo njegovo. Srce u tintu pretočeno. U poruci – dova. Sjećanje. Poštovanje. I jedno nevino pitanje: može li mi uručiti poklon kad dođem u Bosnu? Ah… ne traži on ništa. Ne traži pažnju, ni odgovor, ni da ga neko vidi. Samo šalje poruku, onako kako djeca to rade dok ih svijet još nije naučio da glume, da taktiziraju, da kalkulišu. Piše čisto. Tiho. Ljudski. I u toj tišini – toliko smisla. Ne jurim ja brojke. Nikad nisam. Neka me prati deset, ako prate dušom. Jer masa koja samo klikne – ne nosi poruku dalje. Ali jedno dijete koje te sluša – može biti generacija koja se mijenja. To nije bila obična poruka. To je bio znak. Ah… ne s neba da te uzvisi, već s tla da te utvrdi. Da znaš – ono što se kaže radi Allaha, ne nestaje. Ne lapi. Ne troši se. Nađe svoj put. Čak i do srca devetogodišnjeg djeteta. Zato… idem dalje. Bez buke. Bez reflektora. Ali s više sabura. S više odlučnosti. S više stida pred Allahom. Jer ako djeca slušaju – moramo biti dostojni da nas slušaju. Ako gledaju – moramo biti ispravni u hodu. Ako upijaju – neka upijaju iskrenost, a ne fasadu. Nisam tražio priznanje. Ali kad ti dijete pošalje dovu… s poklonom u srcu – znaš da nisi zalutao. Znaš da Allah ne šalje uvijek znakove kroz grom. Nekad ih pošalje kroz šapat. Dovoljno jak da te probudi. Dovoljno blag da te ne uzvisi previsoko – ali da te pomjeri tačno koliko treba. Elhamdulillah. Za djecu. Za tihu snagu. Za podsjetnike koji ne galame – ali mijenjaju.