Ervin Sinanović

Ervin Sinanović

6/17/2025, 3:10:58 PM

Pitanje: Uzimao sam gusul, onaj osnovni oblik, i kada sam završio, izašao sam iz kade. Tada sam osjetio potrebu da ponovo operem jedan dio tijela – tačnije, petu desne noge. Nisam se bio ni osušio ni obrisao, pa sam se otprilike nakon 20 sekundi ponovo vratio u kadu i oprao taj dio tijela. Da li mi je gusul ispravan s obzirom na to što sam uradio? Odgovor: Ve alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuh, Allah podario svako dobro, učvrstio tvoje srce u vjeri i sačuvao te od šejtanskih zamki. Što se tiče tvog pitanja: ako si nakon što si završio gusul primijetio da jedan dio tijela – poput pete – nije opran, pa si se odmah, bez dugog čekanja, vratio i oprao taj dio tijela, tvoj gusul je, inšaallah, potpuno ispravan. To je stav mnogih učenjaka - Ako se čovjek sjeti da je propustio oprati neki dio tijela nakon gusula, a još nije prošlo puno vremena, niti se osušio ili potpuno završio, dovoljno je da samo opere taj dio, i gusul mu je validan. Dakle, tvoje vraćanje u kupatilo nakon kratkog vremena da opereš petu ne kvari gusul – naprotiv, to je potvrda tvoje pažnje prema vjeri, i Allah će te za tu brigu nagraditi. Ali sada dolazimo do važnijeg dijela. Po načinu na koji pitaš i po detaljnosti tvog opisa, vidi se da si, Allah zna najbolje, izložen vesvesama – došaptavanjima šejtana koji želi da ti vjeru prikaže kao teret, da te umori sumnjama i da te natjera da stalno preispituješ ono što si već ispravno uradio. Zato ti savjetujem, onako kako su savjetovali i šejh Ibn Usejmin i ostali učenjaci: - Zatvori vrata vesvesi. - Ne vraćaj se na ono što si već ispravno uradio. - Ignoriši sumnje koje ti dolaze nakon ibadeta – one nisu od Allaha, nego od šejtana. - Ne traži sigurnost u ponavljanju – sigurnost je u pouzdanju u Allaha i praćenju Sunneta. A kao lijek i zaštitu, drži se ovoga: - Redovno uči jutarnji i večernji zikr – to je tvoja svakodnevna duhovna zaštita. - Uči Ajetul-Kursij, El-Felek, En-Nas – svako jutro i svaku noć i pred spavanje. - Ponavljaj često: "La havle ve la kuvvete illa billah" – to je ključ tvoje snage. - Kad god osjetiš sumnju – reci: "Euzu billahi mineš-šejtanir-radžim", i nastavi. Ne zaustavljaj se. Zapamti: vjera nije tegoba, nego milost. Allah nije od nas tražio savršenstvo, već trud i iskrenost. A sumnje koje ti kvare srce i donose tjeskobu – to nisu znakovi bogobojaznosti, nego šejtanski trikovi koji žele da te udalje od jednostavnosti islama. Molim Allaha da ti podari snagu, jasnoću, spokoj i pouzdanje u Njegovu milost. I da ti vjeru učini lahkom, svijetlom i srcu dragom – kao što je bila Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovim ashabima. Allah ti olakšao, i sačuvao svakog zla.

Ervin Sinanović

6/17/2025, 4:25:22 AM

…Često mi se desi… dok hodam ulicom… neko mi nazove selam… nepoznat… tiho… ali toplo… Neka ruka u prolazu… neki osmijeh bez riječi… neko lice koje prvi put vidim – a srce mi zatreperi… Prsa se rašire… duša se razbudi… kao da me je neko dozvao po imenu kojeg ni sam ne znam… I pitam se… zašto? Čime sam zaslužio te selame neznanaca? Kakav trag nosim – a da ga ne vidim? Dugo sam mislio da je možda do mene… da zračim nečim što ni sam ne primjećujem… Tražio sam odgovor – i nisam ga nalazio… sve dok nisam naišao na riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “O ljudi! Širite selam… hranite gladne… pazite rodbinske veze… i klanjajte noću dok svijet spava – pa ćete ući u Džennet, sigurni i spašeni.” Tada sam shvatio… nije do mene… Do njih je… Do onih koji su riječi Poslanika pretočili u djela… Oni ne pozdravljaju mene – oni pozdravljaju sunnet… I svaki njihov “Esselamu alejkum”… nije samo pozdrav… to je znak da još ima života u ovom ummetu… A onda… još jedan hadis… osvijetli mi razum još dublje: “Koji je islam najbolji?” – upita jedan čovjek. “Da nahraniš gladnog… i nazoveš selam onome koga znaš… i onome koga ne znaš.” – odgovori Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Tada sam shvatio… selam nije obična riječ… To je poruka… To je znak… Da još ima onih koji hodaju zemljom – ali srcem su vezani za Ahiret… To je šapat koji kaže: “Nisi sam… ja sam tvoj brat… i ti si moj…” Zato… kad ti neko nepoznat uputi “Esselamu alejkum”… Ne gledaj ko je… Možda je to odgovor na tvoju davnu dovu… Možda je to tvoj test… ili tvoja prilika… A možda… baš taj jedan selam… Bude kap koja prelije pehar dobrih djela… …Pa jednog dana… kad staneš na prag vječnosti… možda ćeš čuti poziv s Arša Milostivog: “Uđi u Džennet… siguran i spašen… zbog jednog selama… kojeg nisi ni zapamtio… ali Ja sam ga upisao.”

Ervin Sinanović

6/18/2025, 3:33:35 PM

…Radi u restoranu, tu u naselju… Tokom dana hrani ljude – priprema jela, poslužuje, šuti… A pred jaciju – svaki dan, bez izuzetka… Tiho dođe u mesdžid… Otvori mushaf… i hrani svoju dušu… Ljude nahrani onim što miriše… A sebe – onim što pročišćava.

Ervin Sinanović

6/18/2025, 1:38:26 AM

…Šehadet nije samo izgovor… nije samo riječ koju jezik izusti dok srce luta drugim putevima… Šehadet je zavjet… to je temelj na kojem se gradi čitav tvoj svjetonazor, svaki tvoj izbor, svaki tvoj dah… Šehadet znači da u srcu vjeruješ, jezikom svjedočiš, a djelima potvrđuješ da nema istinskog božanstva osim Allaha – da niko drugi ne zaslužuje tvoju poslušnost, tvoju ljubav, tvoje oslanjanje, tvoje nijete, tvoju pokornost… osim Njega. I da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, Njegov rob – ne božanstvo, ne svetac, već rob – i Njegov posljednji Poslanik, kojem je povjerena zadnja poruka čovječanstvu. Koji nije govorio po hiru. Koji nije dodao, niti oduzeo. Koji nas nije pozvao sebi, već svome Gospodaru. Šehadet znači: “Poslušan sam, Gospodaru moj. Čujem i pokoravam se.” Znači: “Ako je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, to činio – činim i ja. Ako je ostavio – ostavljam i ja.” Ko tako razumije vjeru – nije samo vjernik po imenu… on je onaj koji hoda stazom svjetla… Ko tako nosi šehadet – njegov islam nije prazna forma, nego životna snaga… u njegovoj riječi ima nur… u njegovom pogledu ima svrha… u njegovom koraku ima pokornost. …Jer vjera nije ono što samo znaš – već ono što živiš.

Ervin Sinanović

6/15/2025, 2:24:38 PM

…Nije mi nikad rekao selam prvi… nije mi se nasmijao… nije me ni pogledao kao prijatelja… a opet me nervirao… Ne zato što je bio loš… nego zato što je bio drugačiji… imao je viška pokreta… viška prisutnosti… bio je nemiran – a ja sam tada volio mir… Nije kršio nijedan adab… nije rušio nijedno pravilo… ali sam ga – izbjegavao… Možda se naše duše nisu prepoznale… jer nisu sve duše jedna drugoj bliske… Dolazio je s vremena na vrijeme… sjedio u istom mesdžidu… ne često – ali dovoljno da mi zasmeta… A ja sam se povlačio… u sebe… u knjige… govorio sebi da je to prolazno… da će prestati dolaziti… Ali nije prestao on… nego ja… prestao sam da ga gledam istim očima Jer jednog dana… priđe… i pruži mi miris… Bez riječi… bez predstavljanja… bez objašnjenja. Samo poklon. Jedan onaj mali džepni miris… možda nije trajao ni do akšama… Ali je mirisao – dušom. U tom trenutku… više me nije nervirao… čak sam ga zavolio… ne zbog riječi, ne zbog poznanstva… nego zbog geste… Zar nije rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „Poklanjajte – voljećete se.“ Sedam godina ga nisam vidio… ne znam ni gdje je… ni šta radi… ali kad naiđe sličan miris – vrati mi se… Ne on… nego ono što je ostavio… Miris duše… Nisu svi parfemi za kožu… neki su za srce… Nisu svi susreti za prijateljstvo… neki su za podsjetnik… Gospodaru… učini da naša djela mirišu sunnetom… a ne ambalažom… da ono što ostavimo – traje… ne 24 sata… nego 10 godina… možda i više… možda do Dženneta…

Ervin Sinanović

6/18/2025, 7:50:05 AM

…Jedno je čitati – a sasvim drugo razumjeti. A još teže – živjeti ono što si razumio. A najteže – prenijeti drugima ono što nisi sam do srži proživio. Mnogo je onih koji su učili o vjeri… Ali malo je onih koji je nose. Mnogo je onih koji znaju za riječ "munafik"… Ali malo je onih koji se – od nje – istinski boje. Licemjerstvo… To nije samo skrivanje istine – to je izdaja uvjerenja. To je kada tvoje srce ide jednim putem, a tvoja stopala drugim. To je kada koristiš tuđu svetinju kao štit za svoje prljave ciljeve. Postoji jedan vid nifaka – jedan mračni obrazac – koji čovjeka može izvesti iz vjere. I ne znaš… je li ikada i bio iskren vjernik. To je onaj koji krije svoje pravo lice… Ulazi među vjernike sa osmijehom, ali s planom. Uzima od njih snagu, prostor, zaštitu… A onda – kad mu ruka ojača – zabode nož. Ne u leđa. U srce. Da ti to pojasnim savremenim jezikom… Uzmi za primjer Izrael. Godinama pričaju o demokratiji, o slobodama, o ljudskim pravima… Maska im sjaji… riječi su im glatke… Ali pod tom maskom – krv. Zatvori. Suze. Pokopana djeca. Kad im se pruži moć – skidaju masku. Granate padaju, granice se brišu, žene nestaju. A kad im se samo vrati istim jezikom – tad zavape za pravdom, pozivaju se na pravo, na zaštitu, na – međunarodne konvencije. To je nifak. To je njegovo lice. U svakom vremenu isti obrazac: Sakrivanje iza onog što ne vjeruješ – dok ne ojačaš. A kad ojačaš – udariš. I ne osjećaš stid. Ovo nije samo politička priča. Ovo je i duhovna stvarnost. Ima i među nama onih koji ibadet koriste kao paravan, koji govore jezikom vjere, ali žive za interes… Koji se nikad nisu poklonili Allahu – već su ga koristili kao odskočnu dasku. Zato, čuvaj svoje srce. Jer munafik ne počinje s jezikom – već s namjerom. A nifak ne dolazi naglo – već puže… ulazi kroz ambiciju… i raste kroz dvoličnost.

Ervin Sinanović

6/19/2025, 3:08:01 PM

…Nisam htio pisati… …ali neka pero svjedoči onome što duša šapuće… Prije nego sam sjeo da pretočim misli u riječi – posavjetovao sam se. I podigao ruke… Zamolio Allaha za iskrenost. Jer – kakva je to rečenica iz koje ne miriše nijet? Nedavno mi se obrati poznanik. Skrušeno, iskreno, s molbom koja se ne zaboravlja uz kahvu. Zamolio me za nešto teško. Zahtjevno. Znao sam – mnogi bi ga prekinuli već na pola. Ali meni nešto u prsima reklo: "Uradi to. Ne radi njega. Radi Njega." Ni hvala nisam tražio. Ni ime da se spomene. Čak i gorivo – moj trošak. Samo da to bude djelo koje neće znati niko – osim Onaj Koji sve zna. Kad smo završili, krenem da idem. A on pruži ruku i reče: "Ovo je za tebe." Znate onaj osjećaj kada djetetu date slatkiš, pa ono otrči iza ćoška da ga otvori? Tako je i moje srce zatreptalo… Ali ne zbog onoga u kesi – već jer sam znao: Ovo nije od njega. Ovo je od Njega. I rekoh sebi: Nećeš sve zadržati. Zahvali Allahu – djelom, ne riječima. Udijelih dio radniku koji stoji tiho, sa strane, bez imena, bez publike. On ne zna ko sam. Ni zašto. Ali zna Onaj Koji gleda sve. Sutradan… Vrata se otvaraju. Novi posao. Nova nafaka. Bez molbe. Bez konkursa. Samo poruka prijatelja: "Brate, imam nešto za tebe. Hoćeš li?" I nije tu stalo… Odem da kupim naočale. Znao sam – stakla će "opeći". Ali rekoh sebi: "Treba ti. Sabur." Na kasi – promocija! Platih upola. Okvir možda nebitan… ali stakla – skupa stavka. Danas opet… Rekoh sebi: "Počasti se." Uzmem sok i keksić. Krenem prema mesdžidu. Na putu – komunalni radnik. Metla u ruci. Umor na licu. I srce kaže: "On je potrebniji." Dam mu ono što sam za sebe uzeo. Bez riječi. Bez očekivanja. Prođu četiri sata. Zvoni telefon: "Brate, jesi slobodan? Imam posao za tebe." I u nekoliko sati – šezdeset puta više nego što sam dao. I tad – srce mi šapnu: "Odgovor je već stigao." Nemaš imetka – a treba ti? Ne kucaj na vrata banke – kucaj na vrata Milostivog. Jer banci vraćaš s kamatom… A Allah – vraća s bereketom. On ti ne uzima. On ti daje. Ali samo ako daješ – a da niko ne zna osim Njega. Zato – biraj… Hoćeš li da ti ljudi određuju vrijednost – ili da ti Gospodar Arša daje bez mjere?

Ervin Sinanović

6/19/2025, 4:29:03 AM

…Sinoć, dok je noć mirisala na tišinu, pogled mi je zapeo za jedan podcast… Gost – jedan od najuspješnijih trenera današnjice. A njegovo držanje? Kao da je odgajan na majčinom hadisu… Ni trun oholosti… ni kap samohvale. Sve – timu. Svaki uspjeh, svaka pobjeda – dijeli ih sa svojim ljudima. I ne dozvoljava da se uz njega pominju tuđi porazi… ne da da se drugi omalovažavaju… jer zna – ono što čovjeka uzdigne može mu sutra biti iskušenje. Govorio je o razlikama među igračima… o tome kako neki razumiju brzo, neki trebaju više puta. I umjesto da te razlike koristi za podjele – koristi ih za taktiku. Najbolji prvo treniraju najteže. A kad oni završe, slabijima ostaje trag, metoda, sigurnost. I večere… redovne večere. Ne zbog hrane. Nego zbog razgovora… zbog ljudstva. Jer gdje nestane komunikacija – nestane i zajedništva. I dok sam ga slušao… srce mi je šaptalo: Ovo je sunnet. Jer naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je baš tako vodio. Nije bio samo predvodnik – bio je rahmet. Snažne je podučavao, slabe uzdizao. Svakome dao prostor… ali nikome tron. Najbolje je slao u najteže misije – jer ih je poznavao. Ali ih nikad nije uzdigao iznad Ummeta. Ashabe je okupljao… pričali bi, jeli zajedno, srce s srcem. Zato, ti koji hoćeš da gradiš džemat, firmu, zajednicu… uči od trenera koji zna da su razlike prirodne, ali podjele opasne. Ne sudi ljudima po brzini kojom razumiju, već po trudu koji ulažu. I nikad – ama baš nikad – ne zaboravi da je snaga vođe u tome koliko ljudi uz njega mogu da porastu... Sunnet je i u načinu kako slušaš druge… kako nosiš teret ummeta… i kako činiš da se i najtiši u tvojoj blizini osjete važnim. …A Allahu najdraži – onaj koji najviše koristi ljudima. …Na kraju emisije… dok je svjetlo kamere gasnulo, a riječi već urezane u srca – on se okrenuo prema voditelju… i zahvalio se. Ne formalno. Ne kurtoazno. Nego – iskreno. Smireno. Onako kako to rade ljudi koji znaju gdje idu, i znaju kome duguju. Rekao je nešto što me zadrmalo do dubine bića… Rekao je: "Treba živjeti ono što se govori… a ne govoriti ono što se ne živi." Dodao je da cilj nije da se mi uzdižemo… da dobijemo aplauze, pozive i titule… nego da ono što znamo – prenesemo. Na mlađe. Na one koji dolaze. Na one koji će, možda, zbog jedne rečenice – živjeti drugačije. Bolje. Bliže Allahu. A mi? Mi se borimo da se čujemo… da se vidi ko smo… da se spomene naše ime. Zaboravili smo… da znanje nije platforma za uzdizanje… nego amanet za nošenje. I da nije bitno ko je rekao… nego šta je rečeno. Jer istina ne traži publiku – nego srca koja će je živjeti. To je bio kraj emisije… ali početak dubokog razmišljanja.

Ervin Sinanović

6/16/2025, 7:00:50 AM

…davno je to bilo… počeo sam se „vjerski osvješćivati“… goruće srce… sjaj u očima… knjiga u ruci… i osjećaj da sam stigao… prvu knjigu kad sam pročitao – bio sam učeniji od rejsa… drugu – nadmašio sam zeničkog muftiju… treću – znao sam više od glavnog imama… četvrtu – gledao sam s visine i na lokalnog hatiba… petu… tu sam prvi put pročitao – sebe… Shvatio sam da nisam bio učeniji od drugih… nego zaljubljen u vlastiti odraz na koricama knjige… nisam tražio istinu – tražio sam potvrdu… znanje me nije uzdiglo – nego ogolilo… skidalo je sa mene sloj po sloj umišljene veličine… dok nije ostalo ono što nisam želio vidjeti… neznanje koje zna da ne zna – i baš zato traži… Jer prva stvar koju znanje sruši… nije neznanje drugih… nego iluzija o vlastitoj veličini… zato danas više šutim nego što govorim… više pitam nego što tvrdim… više se bojim svoga ega – nego tuđih zabluda… znanje više ne nosim kao odoru – nego kao amanet… ne ulazim da presuđujem – nego da se popravim… i ne zavidim onima koji znaju više – nego dovim… da nas znanje zajedno približi Allahu… Jer nije cilj da znaš – nego da te znanje promijeni… da tvoje srce bude mekše… a ne tvrđe… da tvoj jezik bude tiši… a dova glasnija… da tvoje ponašanje bude putokaz… a ne prepreka… i da tvoje prisustvo bude rahmet – a ne pritisak… Ako te znanje čini ponosnim… pa gledaš druge s visine… nisi naučio ono što je najvažnije… znanje je daija – ne sudija… svjetlo – ne reflektor na tuđe mahane… i najljepše je… kad se ne vidi u riječima… nego u ponašanju… Allahu… učini da naše znanje bude dokaz za nas… a ne protiv nas… ne dozvoli da nas znanje učini oholima… nego nam njime povećaj skromnost… iskrenost… i čvrsto uvjerenje… otvori nam vrata razumijevanja – kao što si ih otvorio Svojim iskrenim robovima… ne prepusti nas našim dušama ni koliko treptaj oka… učini naša srca skrušenim… naša djela iskrenim… a naš kraj – lijepim završetkom u Tvom zadovoljstvu…

Ervin Sinanović

6/15/2025, 4:46:44 AM

...Bolje sutra ne počinje kad svane dan. Ne dolazi s platom, novom prilikom ili velikim obećanjem. Počinje kad prestaneš maziti svoje slabosti. Kad staneš pred sebe i kažeš: “Dosta.” Kad prestaneš govoriti “takav sam” i počneš govoriti “takav više ne želim biti”. ... nije problem u svijetu, već u tebi. Nije do ponedjeljka – do karaktera je.Hiljadu puta možeš krenuti ispočetka, ali ako si isti – opet si na istom mjestu. ...bolje sutra ne dolazi – ono se pravi. U sabahu. U suzi na sedždi. U trenutku kad niko ne vidi, ali Allah vidi.Kad ne uzvratiš iako bi mogao. Kad klanjaš iako te duša vuče nazad. Kad se okreneš Onome koji nikad ne ostavlja. ...to je tvoje sutra. Ne na ekranu, ne u tuđem priznanju – već u tvojoj odluci ... i znaj: Allah ne mijenja stanje naroda dok oni ne promijene ono što je u njima.