Daija nije kineska roba... ...da se prevrće po ruci, razgleda, testira – i odbaci kad ne legne uz ukus dana. Nije ni vaša krizna maskota, ni džepni psiholog kojeg se doziva kad duša zapne... ...a gasi kad prorade strasti. Daija je čovjek. Ali čovjek koji je odlučio hodati zemljom s teretom koji mnogi ne bi nosili ni u jeziku – a kamoli na plećima. Hoda među ljudima... ali ne pripada njima. Prisutan je u vašim mahalama, ali dušom u svijetu iz kojeg ne stižu aplauzi. On je među vama – ali nije vaš. I da, on prašta. Zato što zna Onoga koji prašta više. Ali njegovo praštanje nije pozivnica za zloupotrebu. Njegov sabur nije imunitet na bol. Njegova tišina nije znak slaganja. Njegova blagost – nije slabost. Ali ljudi... Ljudi misle da daija nema prag: „On je dobar – trpit će.“ „On je naš – možemo kad hoćemo.“ „On se ne ljuti – možemo kako hoćemo.“ A onda se začude kad vrata ostanu zatvorena. Kucaju... i nema odgovora. Jer daija ne pripada nikome osim Onome koji ga je pozvao. Nije ušao u vjeru da izgubi dostojanstvo – već da ga pronađe. Nije obukao sunnet da bi ga svi presvlačili prema vlastitoj mjeri. Daija nije svetac. Ali nije ni roba široke potrošnje. Njegovo srce nije asfalt da bi se po njemu gazilo svaki put kad neko izgubi kompas. Poštuj daiju – ne jer je nepogrešiv. Već jer je izabrao put koji mnogi ne smiju ni pogledati. Ne jer je iznad tebe – već jer je među vama, a čuva ono što ste vi zaboravili. Jer kada ti jednom zatreba riječ koja vraća smjer... ...ne kucaj na vrata koja si sam zalupio. Daija je čovjek. Ali čovjek koji je odlučio pripadati samo Gospodaru.