…Ogovaranje nije samo pričanje iza nečijih leđa… to bi bilo previše jednostavno… i suviše lako za prepoznati… Ne… ogovaranje dolazi kao prijateljski razgovor… kao „samo između nas“… kao zabrinutost za nečiju dušu, a zapravo – trovanje vlastite… Dolazi zamotano u brigu, umotano u smiješak, začinjeno sopstvenim kompleksom manje vrijednosti… Kad ti tuđa greška lakne srce više nego tvoja dova… kad te slabost brata obraduje više nego tvoj vlastiti napredak… kad umjesto savjeta biraš publiku – to je ogovaranje… Nisi morao vikati na sav glas… dovoljno je da si šapatom sahranio nečiju čast… Nisi morao slagati… dovoljno je da si rekao istinu – tamo gdje joj nije bilo mjesto… Ogovaranje izjeda dušu… čini da tuđa propast bude tvoja pobjeda… Čini da ti ponestane vremena da se popraviš – jer si zauzet analiziranjem tuđeg života… I onda, kad ostaneš sam… vidiš da nisi narastao ni za pedalj… jer si tuđu sjenu pokušao prodati kao vlastitu svjetlost… Znaš li šta je najopasnije ogovaranje?… Ono koje izgleda kao briga… kao savjet… kao analiza stanja ummeta… A u osnovi – glad za pažnjom… potreba da budeš „onaj koji zna“… Ili onaj koji „nije kao oni“… Ili „onaj koji bi bolje uradio“… samo da nije tako zauzet – pričom… Nisi morao reći: „Ja sam bolji.“… dovoljno je da si mislio: „Oni su lošiji.“… Dovoljno je da si gradio svoj ugled na ruševinama tuđe časti… Zato kad vidiš da ti život ne ide… da ti dova ne probija nebesa… Možda te Allah podsjeća… da si previše govorio – a premalo popravljao… Da si drugima mjerio dužinu pogrešnog puta – dok se ti nisi ni pomaknuo s mjesta… Jer ogovaranje nije samo grijeh jezika… to je bolest srca… A Allah ne prima srce koje u sebi nosi komadiće tuđe sramote… On prima samo one… koji su jezik ukrotili – jer su srca očistili… Allahu, sačuvaj nas riječi zbog kojih bismo se stidjeli pred Tobom. I učini nas od onih koji popravljaju – ne ogovaraju.