…Poštovanje nije pitanje hijerarhije. Nego srca. Niti počinje u protokolu, niti završava u formalnostima. Počinje – u nutrini. U prepoznavanju emaneta koji ti je povjeren… i onoga kome je povjeren. Moj najbolji prijatelj – sedam godina stariji. Kod mene naučio sufaru. Pa tedžvid. I dan-danas uči kod mene. A ja? Povjeravam mu ono što ne govorim ni samom sebi na glas. I opet… nikada mi se ne obrati bez selama. Nikada ne pošalje poruku bez smisla. Ako ne može doći – javi. Ne zato što misli da bih zamjerio. Zna da ne bih. Ali javi. Ne zbog mene. Nego zbog reda. …Zato što je red – ogledalo duše. Red ne stvara robove. Red čuva dostojanstvo. A ja? Ja sam samo Ervin. Bez naslova, bez prefiksa, bez biografije u zagradama. Jedan rob. Koji večeras legne, a sutra – ako Allah dadne – probudi se. Nisam ovdje da me poštuju. Nego da čuvam ono što mi je dato. …Jer stvar nije u tome jesmo li s nekim čuvali ovce. Niti u tome da li smo jeli isti hljeb. Stvar je – kako se ophodimo prema onima koje nam je Allah dao kao svjetionike. Zato se sjeti… Najčišćeg prijateljstva koje je zemlja nosila: Ebu Bekr i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Ebu Bekr – stariji, ali znao je… ko nosi Objavu. Nije poštovao čovjeka – poštovao je misiju. I zato je bio prvi. Najbliži. Nakon Poslanika – najbolji. …Ne govorim o kultu ličnosti. Ne govorim da slijepo slušaš svakog s turbanom. Ali kad vidiš nosioca znanja – poštuj. Ne zbog njega. Nego zbog Allahove svjetlosti koju nosi. Jer ako počnemo od toga – promijenit će se nešto. Prvo u nama. Onda u kućama. Onda na ulicama. …Gospodaru naš, učini nas od onih koji prepoznaju vrijednost znanja, i od onih koji ga nose – iskreno. Učini nas svjetionicima dobra, a naše riječi – izvorom bereketa i pokretačem promjene.