…Često mi se desi… dok hodam ulicom… neko mi nazove selam… nepoznat… tiho… ali toplo… Neka ruka u prolazu… neki osmijeh bez riječi… neko lice koje prvi put vidim – a srce mi zatreperi… Prsa se rašire… duša se razbudi… kao da me je neko dozvao po imenu kojeg ni sam ne znam… I pitam se… zašto? Čime sam zaslužio te selame neznanaca? Kakav trag nosim – a da ga ne vidim? Dugo sam mislio da je možda do mene… da zračim nečim što ni sam ne primjećujem… Tražio sam odgovor – i nisam ga nalazio… sve dok nisam naišao na riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “O ljudi! Širite selam… hranite gladne… pazite rodbinske veze… i klanjajte noću dok svijet spava – pa ćete ući u Džennet, sigurni i spašeni.” Tada sam shvatio… nije do mene… Do njih je… Do onih koji su riječi Poslanika pretočili u djela… Oni ne pozdravljaju mene – oni pozdravljaju sunnet… I svaki njihov “Esselamu alejkum”… nije samo pozdrav… to je znak da još ima života u ovom ummetu… A onda… još jedan hadis… osvijetli mi razum još dublje: “Koji je islam najbolji?” – upita jedan čovjek. “Da nahraniš gladnog… i nazoveš selam onome koga znaš… i onome koga ne znaš.” – odgovori Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Tada sam shvatio… selam nije obična riječ… To je poruka… To je znak… Da još ima onih koji hodaju zemljom – ali srcem su vezani za Ahiret… To je šapat koji kaže: “Nisi sam… ja sam tvoj brat… i ti si moj…” Zato… kad ti neko nepoznat uputi “Esselamu alejkum”… Ne gledaj ko je… Možda je to odgovor na tvoju davnu dovu… Možda je to tvoj test… ili tvoja prilika… A možda… baš taj jedan selam… Bude kap koja prelije pehar dobrih djela… …Pa jednog dana… kad staneš na prag vječnosti… možda ćeš čuti poziv s Arša Milostivog: “Uđi u Džennet… siguran i spašen… zbog jednog selama… kojeg nisi ni zapamtio… ali Ja sam ga upisao.”