…Jedno je čitati – a sasvim drugo razumjeti. A još teže – živjeti ono što si razumio. A najteže – prenijeti drugima ono što nisi sam do srži proživio. Mnogo je onih koji su učili o vjeri… Ali malo je onih koji je nose. Mnogo je onih koji znaju za riječ "munafik"… Ali malo je onih koji se – od nje – istinski boje. Licemjerstvo… To nije samo skrivanje istine – to je izdaja uvjerenja. To je kada tvoje srce ide jednim putem, a tvoja stopala drugim. To je kada koristiš tuđu svetinju kao štit za svoje prljave ciljeve. Postoji jedan vid nifaka – jedan mračni obrazac – koji čovjeka može izvesti iz vjere. I ne znaš… je li ikada i bio iskren vjernik. To je onaj koji krije svoje pravo lice… Ulazi među vjernike sa osmijehom, ali s planom. Uzima od njih snagu, prostor, zaštitu… A onda – kad mu ruka ojača – zabode nož. Ne u leđa. U srce. Da ti to pojasnim savremenim jezikom… Uzmi za primjer Izrael. Godinama pričaju o demokratiji, o slobodama, o ljudskim pravima… Maska im sjaji… riječi su im glatke… Ali pod tom maskom – krv. Zatvori. Suze. Pokopana djeca. Kad im se pruži moć – skidaju masku. Granate padaju, granice se brišu, žene nestaju. A kad im se samo vrati istim jezikom – tad zavape za pravdom, pozivaju se na pravo, na zaštitu, na – međunarodne konvencije. To je nifak. To je njegovo lice. U svakom vremenu isti obrazac: Sakrivanje iza onog što ne vjeruješ – dok ne ojačaš. A kad ojačaš – udariš. I ne osjećaš stid. Ovo nije samo politička priča. Ovo je i duhovna stvarnost. Ima i među nama onih koji ibadet koriste kao paravan, koji govore jezikom vjere, ali žive za interes… Koji se nikad nisu poklonili Allahu – već su ga koristili kao odskočnu dasku. Zato, čuvaj svoje srce. Jer munafik ne počinje s jezikom – već s namjerom. A nifak ne dolazi naglo – već puže… ulazi kroz ambiciju… i raste kroz dvoličnost.