…Sinoć, dok je noć mirisala na tišinu, pogled mi je zapeo za jedan podcast… Gost – jedan od najuspješnijih trenera današnjice. A njegovo držanje? Kao da je odgajan na majčinom hadisu… Ni trun oholosti… ni kap samohvale. Sve – timu. Svaki uspjeh, svaka pobjeda – dijeli ih sa svojim ljudima. I ne dozvoljava da se uz njega pominju tuđi porazi… ne da da se drugi omalovažavaju… jer zna – ono što čovjeka uzdigne može mu sutra biti iskušenje. Govorio je o razlikama među igračima… o tome kako neki razumiju brzo, neki trebaju više puta. I umjesto da te razlike koristi za podjele – koristi ih za taktiku. Najbolji prvo treniraju najteže. A kad oni završe, slabijima ostaje trag, metoda, sigurnost. I večere… redovne večere. Ne zbog hrane. Nego zbog razgovora… zbog ljudstva. Jer gdje nestane komunikacija – nestane i zajedništva. I dok sam ga slušao… srce mi je šaptalo: Ovo je sunnet. Jer naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je baš tako vodio. Nije bio samo predvodnik – bio je rahmet. Snažne je podučavao, slabe uzdizao. Svakome dao prostor… ali nikome tron. Najbolje je slao u najteže misije – jer ih je poznavao. Ali ih nikad nije uzdigao iznad Ummeta. Ashabe je okupljao… pričali bi, jeli zajedno, srce s srcem. Zato, ti koji hoćeš da gradiš džemat, firmu, zajednicu… uči od trenera koji zna da su razlike prirodne, ali podjele opasne. Ne sudi ljudima po brzini kojom razumiju, već po trudu koji ulažu. I nikad – ama baš nikad – ne zaboravi da je snaga vođe u tome koliko ljudi uz njega mogu da porastu... Sunnet je i u načinu kako slušaš druge… kako nosiš teret ummeta… i kako činiš da se i najtiši u tvojoj blizini osjete važnim. …A Allahu najdraži – onaj koji najviše koristi ljudima. …Na kraju emisije… dok je svjetlo kamere gasnulo, a riječi već urezane u srca – on se okrenuo prema voditelju… i zahvalio se. Ne formalno. Ne kurtoazno. Nego – iskreno. Smireno. Onako kako to rade ljudi koji znaju gdje idu, i znaju kome duguju. Rekao je nešto što me zadrmalo do dubine bića… Rekao je: "Treba živjeti ono što se govori… a ne govoriti ono što se ne živi." Dodao je da cilj nije da se mi uzdižemo… da dobijemo aplauze, pozive i titule… nego da ono što znamo – prenesemo. Na mlađe. Na one koji dolaze. Na one koji će, možda, zbog jedne rečenice – živjeti drugačije. Bolje. Bliže Allahu. A mi? Mi se borimo da se čujemo… da se vidi ko smo… da se spomene naše ime. Zaboravili smo… da znanje nije platforma za uzdizanje… nego amanet za nošenje. I da nije bitno ko je rekao… nego šta je rečeno. Jer istina ne traži publiku – nego srca koja će je živjeti. To je bio kraj emisije… ali početak dubokog razmišljanja.